U četvrtak 18. prosinca u 17 sati u Muzeju suvremene umjetnosti održana je svečana dodjela nagrada XV. trijenala hrvatskoga kiparstva.
Ocjenjivački sud XV. trijenala hrvatskoga kiparstva (Zlatan Vrkljan, Martina Munivrana, Nika Radić, Loren Živković Kuljiš, Tihana Boban) tradicionalno je dodijelio Veliku nagradu Trijenala (3000 eura), Tri jednakovrijedne nagrade Trijenala (1000 eura), Posebno priznanje Ocjenjivačkog suda i po drugi put Nagradu Ljevaonice umjetnina Ujević (lijevanje u materijalu u vrijednosti od 2000 eura).
Po treći put na Trijenalu je dodijeljena Nagrada Goranske kiparske radionice Lokve (Sudjelovanje u sazivu GKR Lokve 2026. godine).
Nagradu Hrvatske sekcije AICA-e (500 eura) dodijelio je Ocjenjivački sud HS AICA-e (Radmila Iva Janković, Neva Lukić, Zvonko Maković).
Čestitamo svim nagrađenim umjetnicima i izlagačima ovogodišnjeg Trijenala te zahvaljujemo pokroviteljima nagrade, Hrvatskoj sekciji Međunarodnog udruženja likovnih kritičara, Ljevaonici umjetnina Ujević i Goranskoj kiparskoj radionici Lokve te svim posjetiteljima koji su prisustvovali dodjeli nagrada.
Velika Nagrada XV. trijenala hrvatskoga kiparstva:
KRISTIAN KOŽUL
Barjaci (1573), 2025.
kombinirana tehnika: keramika, koža, nađeni predmeti
240 x 300 x 400 cm
Kristian Kožul u radu Barjaci (1573) dekonstruira povijesni narativ i mit Hrvatsko-slovenske seljačke bune kroz primjenu raznovrsnih umjetničkih postupaka, s ciljem propitivanja instrumenata vladajućih struktura i načina njihove prezentacije. Kroz poetiku groteske i karikaturalno pretjerivanje autor ukazuje na mehanizme moći i licemjerje društvenih i političkih uloga, dok se uporabom tradicionalnih, ali nekonvencionalno korištenih materijala približava „pučkom“ izrazu.
Rad predstavlja relevantan i inovativan pomak u suvremenim umjetničkim praksama odnosa prema povijesti koja zrcali suvremenu političku i društvenu stvarnost. Razrađenom scenografijom i artikuliranim umjetničkim izrazom Kožul ukazuje na način na koji se povijesni događaji koriste u izgradnji nacionalnih i romantizirajućih narativa – kao prostor manipulacije i mitologizacije, ali i kao alat demonstracije moći i dominantne ideologije. U tom se kontekstu rad može čitati kroz logiku karnevalizacije, kao prostor izvrnuća i razotkrivanja u kojem se brišu granice između visokog i niskog, ozbiljnog i smiješnog, uzvišenog i banalnog čime se povijesni narativ seljačke bune oslobađa značenja i pretvara u polje kritičke, groteskne i satirične reinterpretacije.
Likovi Baruna Tahyja i vojvotkinje, kao simbola feudalne vlasti, te vodoriga koje „rigaju“ omče kao izravnu referencu na pogubljenje seljaka nakon sloma bune, namjerno su deformirane i groteskne čime se njihova autoritet i uzvišenost sustavno potkopava. Figure nisu izrađene od uzvišenih, plemenitih materijala poput bronce ili kamena, već od neprikladnih i pristupačnih materijala- barun je oblikovan kao rogata figura s dodacima zvončića i otpacima materijala, dok je vojvotkinja reducirana na odrubljenu glavu s ovratnikom od razbijenih boca i crveno obojenom perikom iz koje izviru rogovi uz dodatak crvenih keramičkih suza po njezinu tijelu. Apsurdnost prikaza dodatno se pojačava razigranom, gotovo dekorativnom scenografijom u kojoj su figure postavljene na improvizirane pijedestale, na umjetnoj zelenoj travi sa zgaženim keramičkim cvijećem, stvarajući kontrast koji se može čitati kao kritika romantiziranja povijesnih trauma i njihove (zlo)upotrebe u suvremenim ideologijama.
U tom smislu i sam naslov Barjaci – promatran u svezi s književnim i likovnim referencama koje koriste motiv zastava – može se shvatiti kao simbol oko kojeg se okuplja kolektiv, ali i kao nagovještaj krize i nasilja. Iako se izravno poziva na 1573. godinu, rad jasno govori o današnjem društvu, upozoravajući na urušavanje i izvrtanje demokratskih vrijednosti te na sveprisutnu prijetnju povratka modernog feudalizma.
Rad Barjaci (1573) istaknuo se inovativnošću, visokom izvedbenom kvalitetom i relevantnošću u korištenju povijesnog narativa kao sredstva kritičkog promišljanja suvremene stvarnosti. Kožul ostvaruje jasan i uravnotežen odnos između koncepta, umjetničkih postupaka i narativa, oblikovan u jedinstven umjetnički izraz. Kombinacijom različitih umjetničkih strategija rad proizvodi slojevita značenja koja destabiliziraju postojeći poredak te otvaraju pitanja odnosa mita, povijesti i kolektivnog identiteta, kao i uloge aktera koji sudjeluju u njihovu oblikovanju. Zbog navedenoga Ocjenjivački sud XV. trijenala hrvatskoga kiparstva dodjeljuje Kristianu Kožulu Veliku nagradu XV. trijenala hrvatskoga kiparstva.
Tri jednakovrijedne nagrade XV. trijenala hrvatskoga kiparstva:
PETAR POPIJAČ
Polje, 2025.
pečena glina, reljefna instalacija
70 x 220 x 120 cm
Petar Popijač u radu Polje polazi od tradicionalnoga kiparskog materijala – gline – kojem pristupa i koji reinterpretira kroz suvremenu ekološku svijest o posljedicama ljudskoga djelovanja. Procesu realizacije reljefa od pečene gline, koji prikazuje isječak travnate površine, prethodilo je uranjanje suhe trave u tekuću glinu. Tijekom sušenja i pečenja trava je izgorjela, no njezin vanjski oblik ostao je sačuvan prateći formu u najsitnijim detaljima. Iako su ti oblici mehaničkim postupkom fiksirani u vremenu i prostoru, okamenjeni trag trave i dalje sadrži ritam, pokret i dojam živosti. Umjetnik gradi napetost kroz kontrast žive i „mrtve“ prirode, statičnosti i dinamičnosti te prirodnog rasta i umjetničke intervencije.
U reljefu se naziru i tragovi ljudske prisutnosti – otisci stopala ili prolazak stroja – čime se otvara pitanje odnosa prirode i čovjeka sugerirajući njihov nejednak odnos snaga, gdje svaka ljudska intervencija ostavlja trag, bio on vidljiv ili nevidljiv, nepovratan ili prolazan. Krhkost gline postaje ključni nositelj značenja – materijal čije su karakteristike u ovom radu istodobno i trajne i lomljive simbolički upućuje na osjetljivost ekosustava, eroziju i neizbježne prirodne cikluse.
Jedna od triju jednakovrijednih nagrada XV. trijenala hrvatskoga kiparstva dodjeljuje se Petru Popijaču za rad Polje, koji kroz inovativan i sadržajan postupak obrade tradicionalnoga kiparskog materijala tematizira ekološka pitanja artikulirajući odnos prirode i ljudske intervencije.
MARINA RAJŠIĆ
Pauzirane čestice Lipe, 2022.
skulptura, izomalt, mljeveni prah listova lipe
27 x 30 x 29 cm
Marina Rajšić u radu Pauzirane čestice Lipe nastavlja višegodišnje umjetničko istraživanje povezano s naseljem Lipa, jednim od rijetkih mjesta u Europi potpuno uništenih tijekom Drugoga svjetskog rata. Nadovezujući se na prethodni rad Čestice Lipe, umjetnica u vanjskom prostoru izložbe predstavlja skulpturalnu formu izrađenu od smjese izomalta i praha lišća lipe, uz prateću videodokumentaciju prethodnog rada.
Odabirom materijala i lokacije izlaganja umjetnica svjesno odustaje od ideje skulpture kao trajnog objekta te oblikuje vremenski ograničeno djelo čija se forma mijenja, razgrađuje i nestaje. Izomalt, materijal sličan šećeru, u čvrstom je stanju stabilan i postojan, no izložen vodi i višim temperaturama postupno se razgrađuje. Ta nestabilna priroda materijala – trajnost nasuprot neizbježnom nestajanju – ključna je za razumijevanje rada. Prah lišća lipe, kao simbol obnove zajednice koja je nakon ratnog razaranja izgradila nove temelje tolerancije i mira, privremeno je „pauziran“ unutar forme, spreman za skorašnje oslobađanje. Izlaganjem rada u vanjskom prostoru muzeja aktiviraju se biološki i fizički procesi neovisni o volji umjetnice ili promatrača koji postaje aktivni svjedok transformacije forme i protoka vremena. Atmosferilije postupno mijenjaju izgled skulpture: ona se topi, raspada i nestaje, dok se prah lišća oslobađa. Upravo zahvaljujući toj stalnoj interakciji s okruženjem materijal postaje nositelj značenja, a proces razgradnje i oslobađanja materijala postaje metafora društvene memorije, kolektivnih iskustava i mogućnosti revitalizacije zajednice obilježene ratnim traumama.
Zbog dosljednog i promišljenog povezivanja materijalnosti, procesa te društvenog i političkog konteksta u jedinstvenu umjetničku cjelinu koja propituje granice trajnosti i prolaznosti djela te mogućnosti kolektivne regeneracije, kao i zbog procesualnoga karaktera rada, Marini Rajšić dodjeljuje se jedna od triju jednakovrijednih nagrada XV. trijenala hrvatskoga kiparstva.
IGOR RUF
Bernardi u mirovini, 2022.
kombinirana tehnika
varijabilne dimenzije
Foto: Žaklina Antonijević
Istraživački proces u radu Bernardi u mirovini autora Igora Rufa započinje slučajnim pronalaskom fotelje hrvatskoga dizajnera Bernarda Bernardija na glomaznom otpadu, koja postaje gradivni element ove prostorne instalacije. Iako je rekonstrukcijom fotelji vraćen njezin nekadašnji izgled, njezina prvobitna funkcija ostaje neostvarena – stolac se zadržava u prostoru umjetnikova atelijera kao povijesno i estetski visokovaloriziran predmet u stanju neupotrebljivosti i nenamjerne odbačenosti.
Shvaćanje da stvari žive i dobivaju značenje tek uporabom potiče inkorporiranje Bernardijevog stolca kao središnjeg dijela instalacije, koju umjetnik nadograđuje elektromotorom, štapom za pecanje i gumenom lopticom. Tako opremljen stolac periodično „zabacuje“ mamac, no bez mogućnosti stvarnog ulova. Bacanje se aktivira senzorom koji registrira prolazak posjetitelja, čime njegova prisutnost postaje nuždan preduvjet za pokretanje rada. Ritmičko udaranje loptice o površinu apstraktno oblikovane forme proizvodi ponavljajući zvuk koji ispunjava prostor i tvori jednostavnu, gotovo meditativnu zvučnu sekvencu. Spajanjem elemenata koji na prvi pogled nemaju zajedničkih dodirnih točaka stvara se začudan i suptilno duhovit ambijent, proizašao iz autorovih osobnih iskustava, interesa i vizualnih asocijacija.
Vrijednost rada kojem se dodjeljuje jedna od tri jednakovrijedne nagrade XV. trijenala hrvatskoga kiparstva proizlazi iz spoja raznovrsnih objekata i aktivnosti, čime se dobiva uvid u autorov umjetnički proces i način razmišljanja o odnosima funkcije, upotrebe i značenja. Zahvaljujući autorovoj autoironičnoj identifikaciji te iznenadnoj aktivaciji instalacije, rad se iz pojedinačnog objekta transformira u prostornu scenu, čime se pomiče naglasak s pukog promatranja na razvoj iskustvenog doživljaja, dok se značenje rada ne nudi unaprijed, nego se otkriva u samom susretu posjetitelja s radom.
Posebno priznanje Ocjenjivačkog suda:
VIKTOR POPOVIĆ
Bez naziva (Arhiv Gliptoteka), 2025.
inkjet UV ispisi na platnu, korišteni muzejski postamenti, zatezne trake
varijabilne dimenzije
Prostorna instalacija autora Viktora Popovića pod nazivom Bez naziva (Arhiv Gliptoteka) umjetnikova je refleksija o specifičnim okolnostima održavanja ovogodišnjega Trijenala obilježenog privremenim izmještanjem iz matične ustanove zbog obnove Gliptoteke HAZU nakon potresa. Rad tematizira institucionalnu i prostornu izmještenost muzeja preko fotografija koje dokumentiraju trenutačno stanje muzejske infrastrukture i organizaciju privremene čuvaonice, u kojoj je pohranjen fundus od oko 12.000 umjetnina.
Fotografije, koje je snimio sam autor, predstavljene su na samostojećim dvostranim svjetlosnim kutijama, postavljenima na muzejskim postamentima iz stalnog postava Gliptoteke HAZU i učvršćenima zateznim trakama. Zahvaljujući selektivnom odabiru motiva i načinu prezentacije, fotografije nadilaze svoju dokumentarnu vrijednost i postaju sredstvo promišljanja institucionalne infrastrukture, arhivskih praksi i vidljivosti fundusa u stanju fragilnosti i izmještenosti muzeja. Transformacija funkcije vidljiva je i u tretmanu muzejskih postamenata koji u ovom radu postaju nositelji značenja i svjedoci muzejske prošlosti upućujući na odsutnost skulptura i gubitak prvotne funkcije. Rad se razvija u dijalogu s prostorom Muzeja suvremene umjetnosti, koji djeluje kao aktivni sudionik u promišljanju institucionalne odsutnosti i odnosa dviju muzejskih institucija. Posebno priznanje dodjeljuje se Viktoru Popoviću za inovativnu tematizaciju odsutnosti i izmještenosti muzeja i same manifestacije, za ostvarenje specifičnoga prostornog narativa te kritičko promišljanje muzejske institucije, odnosno vidljivosti i nevidljivosti muzejskog fundusa.
Nagrada ljevaonice umjetnina Ujević:
MARIJA JOSIPOVIĆ
Posude obnove, 2025.
kombinirana tehnika: terakota, sirova glina, sjemenke
16 x 43 x 30 cm; 29 x 22 x 10 cm; 15 x 23 x 10 cm
U radu Posude obnove Marija Josipović polazi od ideje obnove i promjene razvijajući je u dijalogu tradicionalnoga kiparskog materijala i organske forme te odnosu rada prema prostoru i promatraču. Polazište rada jest oblikovanje skulpture koja pokreće ideju obnove te aktivno uključivanje publike, koje se ostvaruje preuzimanjem i sadnjom figura od nepečene gline sa sjemenkama biljke tulsi, izloženima u posudama od terakote, čime se rad nastavlja izvan institucionalnog prostora. Sudjelovanjem publike uspostavlja se proces u kojem se skulptura transformira na više razina – materijalno, razgradnjom gline u prirodno gnojivo, formalno, nestankom skulpturalne forme, te biološki, rastom biljke – dok se istodobno angažman promatrača kao aktivnog sudionika i nositelja promjene simbolički povezuje s regenerativnim svojstvima biljke tulsi. Time se rad pozicionira unutar shvaćanja skulpture kao procesualne i relacijske prakse, u kojoj umjetničko djelo nije definirano trajnom formom, nego nizom odnosa, djelovanja i transformacija koje se odvijaju izvan zadanog vremena i prostora. Čin sadnje uspostavlja ekološku dimenziju rada kao metaforu zajedničke brige za budućnost, okoliš i međuljudsku solidarnost, a istovremeno redefinira tradicionalno shvaćanje skulpture kao trajnog artefakta.
Zbog suvremene interpretacije tradicionalnoga kiparskog materijala i organske forme, u kojoj su glina i biljka ključni nositelji izraza i značenja, (zbog) potvrde kontinuiteta tradicije i vrijednosti tehničkoga umijeća, (zbog) organskog razvoja forme kroz proces razgradnje materijala i biološkog rasta, čime skulptura poprima procesualni i ekološki karakter, te zbog uključivanja posjetitelja i ambijenta kao aktivnoga, strukturalnoga dijela rada, Mariji Josipović dodjeljuje se Nagrada Ljevaonice umjetnina Ujević na XV. trijenalu hrvatskoga kiparstva.
Nagrada Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA):
Miran Blažek
Alignment, 2024.
drvo, ugljen na zidu
187 x 850 x 400 cm
Ocjenjivački sud HS AICA-e (Radmila Iva Janković, Neva Lukić, Zvonko Maković) nagradu XV. trijenala hrvatskoga kiparstva 2025. godine jednoglasno dodjeljuje radu Alignment (2023.) Mirana Blažeka, djelu koje balansira na granicama medija – akcije, skulpture i prostorne instalacije – pri čemu autor koristi tek bazične tehnike i materijale, poput ugljena i drva.
Rad Mirana Blažeka istaknuo se upravo transformativnošću medija, tehnike i materijala. Pomoću nagorjelih, djelomično pougljenjenih debala autor iscrtava linije na zidu muzeja, preobražavajući tako drvo u drevnu crtačku tehniku ugljena in situ. U Blažekovu slučaju akcija je intiman čin, nevidljiv publici. Nakon paljenja u prostor se, uza zid, polaže pet debala, od kojih je svako na zidu ostavilo svoju putanju. Otuda i naziv rada Alignment (u hrvatskom prijevodu „poravnanje“ ili „usklađenost“): pougljenjeni segmenti debala veličinom odgovaraju tragovima ugljena na zidu. Uz taj organski prizor pougljenjenih debala i nepravilnih crnih linija umjetnik ugljenom na zid ispisuje i tehnički dijagram kojim u djelo uvodi matematički sklad. Zapis „A=B=C=D=E=F=G=H=I=J“ označava da linija na zidu odgovara pougljenjenom segmentu debla, koji potom odgovara sljedećoj liniji – sve do posljednjeg debla – dok zapis „1 ≠ 2 ≠ 3 ≠ 4 ≠ 5“ naglašava da su sva debla međusobno različita. Iza scene rada krije se još jedan neizostavan, šamanski element: vatra. Drvo prolazi kroz vatru kako bi postalo crtačka tehnika, a potom i mjera – linija koja nikad nije identična, baš kao što nijedno deblo nije identično drugome. Primordijalnim i istodobno tehničkim pristupom, umjetnik provodi neku vrstu eksperimenta, oponašajući principe prema kojima djeluje sama priroda, kao da je upravo krenuo stvarati module neke veće, imaginarne strukture.
U djelu Alignment Miran Blažek kroz jednostavnost forme i postupka skulpturi pristupa interdisciplinarno, tražeći unutar postulata djela i njihove suprotnosti: jednako postaje različito, organsko prelazi u matematičko, intuitivno se susreće s analitičkim. Slojevitost rada i njegova interdisciplinarnost proizlaze iz tek jednog čina i jednog materijala – drva – te procesa njegova paljenja.
Nagrada Goranske kiparske radionice Lokve:
Vjekoslav Filipović
Kombo KOR 2, 2025.
drvo – hrast
99 x 45,5 x 14 cm
.jpg)
Vjekoslavu Filipoviću dodijeljena je Nagrada Goranske kiparske radionice Lokve za rad Kombo K0R2 čime je umjetnik ostvario pravo sudjelovanja na 47. sazivu Goranske kiparske radionice Lokve, jednoj od najznačajnijih hrvatskih kiparskih manifestacija posvećenih radu u drvu, čime je prepoznata kvaliteta i potencijal autorova pristupa tradicijskom materijalu u suvremenom kiparskom kontekstu. Filipović je u radu Kombo K0R2 realizirao skulpturu kao visoki reljef: tradicionalno drveno korito savijeno je po bočnoj strani i izloženo uspravno na zidu. Fino oblikovane stijenke, s jasno vidljivim tragovima dlijeta, stvaraju dinamičnu igru svjetla i sjene te naglašavaju odnos mase i prostora.
